Nakon više od jednog stoljeća, točnije nakon 115 godina od svog nastanka, život je po prvi puta udahnuo jedinstven i dosad neizveden biser hrvatske glazbene baštine.
Nakon studentskog bečkog razdoblja, a nešto prije nego što je dobio mjesto dirigenta u Grazu, jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja Blagoje Bersa je 1901. na libreto brata Josipa skladao tragičnu operu Jelka, s temom tipično mediteranskog ljubavnog trokuta, verističku operu povremeno južnjačke raspjevanosti. Upravo ta opera bila je izvedena ljubavlju prema hrvatskoj glazbi, beskrajnim entuzijazmom i nemalim naporima koje su uložili začetnici ideje ove izvedbe - ravnatelj Hrvatskog komornog orkestra Anđelko Ramušćak, entrepreneur Marijan Modrušan i dirigent Miran Vaupotić. Notni materijal Bersine opere Jelka za koncertantnu izvedbu priredio je ugledni redaktor Felix Spiller na temelju neautografiranih zasebnih orkestralnih dionica koje se nalaze u Hrvatskom glazbenom zavodu (Zagreb) i Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (Zagreb) te na temelju autografiranih klavirskih izvadaka od kojih se jedan nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (Zagreb) i drugi u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci (Österreichische Nationalbibliothek) u Beču.
Rad na operi Jelka Bersa započinje na kraju naukovanja u Zagrebu, a dovršio ju je nakon pet godina u Splitu, u godini svog vjenčanja s Lucijom Sambuk (voljenom Lucy) kojoj je posvetio ovu operu, a kasnije mnoge i dirljive retke u dnevniku. 1903. preselio je u Beč u kojem je ostao punih šesnaest godina. Bečko razdoblje ujedno je bilo i najplodnije u njegovom skladateljskom životu. Posljednje Bersino razdoblje, ono zagrebačko, trajalo je petnaest godina, od 1919. do smrti 1934. godine. Zahvaljujući prijateljima nastanio se u zgradi Instituta za patologiju Medicinskog fakulteta na Šalati gdje je živio oko dvije godine, a potom je dobio, također privremeno, stan u Gradskoj kući br. 2 na nekadašnjoj Ciglani. Tek od 1931. pa do smrti živio je u vlastitoj kući u Žigrovićevoj 4. Zagreb ga nije primio nimalo ljubazno, potucanje od jednog do drugog birokrata radi stana i zaposlenja bilo je teško i ponižavajuće i vjerojatno je uzrokovalo tešku upalu žuči, od čega je na kraju i umro.
U tom istom Zagrebu predstavili smo prvu integralnu izvedbu potisnute opere Jelka, te odali počast njenom skladatelju Blagoju Bersi.
Nakon studentskog bečkog razdoblja, a nešto prije nego što je dobio mjesto dirigenta u Grazu, jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja Blagoje Bersa je 1901. na libreto brata Josipa skladao tragičnu operu Jelka, s temom tipično mediteranskog ljubavnog trokuta, verističku operu povremeno južnjačke raspjevanosti. Upravo ta opera bila je izvedena ljubavlju prema hrvatskoj glazbi, beskrajnim entuzijazmom i nemalim naporima koje su uložili začetnici ideje ove izvedbe - ravnatelj Hrvatskog komornog orkestra Anđelko Ramušćak, entrepreneur Marijan Modrušan i dirigent Miran Vaupotić. Notni materijal Bersine opere Jelka za koncertantnu izvedbu priredio je ugledni redaktor Felix Spiller na temelju neautografiranih zasebnih orkestralnih dionica koje se nalaze u Hrvatskom glazbenom zavodu (Zagreb) i Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (Zagreb) te na temelju autografiranih klavirskih izvadaka od kojih se jedan nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (Zagreb) i drugi u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci (Österreichische Nationalbibliothek) u Beču.
Rad na operi Jelka Bersa započinje na kraju naukovanja u Zagrebu, a dovršio ju je nakon pet godina u Splitu, u godini svog vjenčanja s Lucijom Sambuk (voljenom Lucy) kojoj je posvetio ovu operu, a kasnije mnoge i dirljive retke u dnevniku. 1903. preselio je u Beč u kojem je ostao punih šesnaest godina. Bečko razdoblje ujedno je bilo i najplodnije u njegovom skladateljskom životu. Posljednje Bersino razdoblje, ono zagrebačko, trajalo je petnaest godina, od 1919. do smrti 1934. godine. Zahvaljujući prijateljima nastanio se u zgradi Instituta za patologiju Medicinskog fakulteta na Šalati gdje je živio oko dvije godine, a potom je dobio, također privremeno, stan u Gradskoj kući br. 2 na nekadašnjoj Ciglani. Tek od 1931. pa do smrti živio je u vlastitoj kući u Žigrovićevoj 4. Zagreb ga nije primio nimalo ljubazno, potucanje od jednog do drugog birokrata radi stana i zaposlenja bilo je teško i ponižavajuće i vjerojatno je uzrokovalo tešku upalu žuči, od čega je na kraju i umro.
U tom istom Zagrebu predstavili smo prvu integralnu izvedbu potisnute opere Jelka, te odali počast njenom skladatelju Blagoju Bersi.
8. studenog 2016. u 20 sati
Hrvatski glazbeni zavod | Gundulićeva 6, Zagreb
Blagoje Bersa: Jelka
koncertna izvedba opere
Ansambl praizvedbe
JELKA: Klasja Modrušan
ANDRIJA: Nikša Radovanović
PETAR: Davor Radić
LUKA: Ivica Trubić
Korepetitor: Lana Bradić
Oratorijski zbor crkve sv. Marka "Cantores sancti Marci"
Zborovođa: Jurica Petar Petrač
Hrvatski komorni orkestar
Koncertna majstorica: Mojca Ramušćak
Dirigent: Miran Vaupotić
Trajanje: 2 sata sa stankom nakon prvog čina
Hrvatski glazbeni zavod | Gundulićeva 6, Zagreb
Blagoje Bersa: Jelka
koncertna izvedba opere
Ansambl praizvedbe
JELKA: Klasja Modrušan
ANDRIJA: Nikša Radovanović
PETAR: Davor Radić
LUKA: Ivica Trubić
Korepetitor: Lana Bradić
Oratorijski zbor crkve sv. Marka "Cantores sancti Marci"
Zborovođa: Jurica Petar Petrač
Hrvatski komorni orkestar
Koncertna majstorica: Mojca Ramušćak
Dirigent: Miran Vaupotić
Trajanje: 2 sata sa stankom nakon prvog čina
BERSA, Blagoje (Benito), skladatelj i glazbeni pedagog (Dubrovnik, 21. XII 1873. – Zagreb, 1. I 1934.). Sin Ivana i Filomene, rođ. de Medici, a brat Josipa, pisca, Bruna, kipara, i Vladimira, skladatelja. Srednju školu pohađao je u Beču, Trstu i Zadru. U to doba privlači ga najviše književnost (napisao je nekoliko kasnije uništenih drama) te glazba, pa pokušava skladati (glazbeni intermezzo La serva padrona, naznačen kao op. 2; 1891./1892.). Odlučivši se za glazbu, učio je najprije, 1893.–1896., u glazbenoj školi Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu (I. Zajc, A. Stöckl, H. Geiger) zatim 1896.–1899. na bečkom Konzervatoriju (R. Fuchs, J. Epstein). Diplomirao je orkestralnom skladbom Andante sostenuto op. 29, koja je bila javno izvedena. Nakon završetka studija pokušava naći odgovarajuće zaposlenje prihvativši najprije u domovini službu zborovođe pjevačkog društva "Trebević" u Sarajevu (1900./1901.) te društva "Zvonimir" u Splitu (1901./1902.), zatim odlazi za dirigenta-volontera Gradskog kazališta u Grazu (sezona 1902./1903.). Najposlije se 1903. vraća u Beč i djeluje u početku kao slobodan umjetnik. God. 1911.–1918. zaposlen je kao glazbeni savjetnik i stalni aranžer u nakladnom poduzeću L. Doblinger (B. Herzmansky), što mu je osiguralo redovite mjesečne prihode ali i nametnulo određene dužnosti: aranžiranje tuđih djela, izradbu klavirskih izvadaka te dorađivanje, odnosno orkestriranje kompozicija tada popularnih, mahom operetnih skladatelja. Taj ga je posao znatno opterećivao (Dnevnici iz Beča) ali je Bersa nakon rata prisiljen raditi slične poslove i za druge bečke nakladnike, posebno za poduzeće M. Obuljena Édition Slave. Iz prepiske i dnevnika vidi se da je odmah po svršetku rata pokušao dobiti stalno namještenje u domovini te se ljeti 1919. vratio i nastanio u Zagrebu. Međutim tek je 1922. imenovan profesorom instrumentacije na novoosnovanoj Muzičkoj akademiji, na kojoj dužnosti djeluje do smrti. Od 1924. do 1927. bio je (prvi) pročelnik Odjela za kompoziciju. Bersin skladateljski opus obuhvaća orkestralna djela, opere, komorna i klavirska djela, vokalne skladbe (solističke i zborne pjesme) te nekoliko crkvenih skladbi. Iz godina bečkog studija potječu prva izrazitija djela, u kojima već očituje urođeni smisao za orkestralno izražavanje: simfonijska pjesan Hamlet (1897.), prvi stavak orkestralno nedovršene Simfonije u c-molu op. 25 (1898.), zatim diplomska skladba te najveći dio opere Jelka u dva čina (1901., libreto J. Bersa, neizvedena). Simfoniju u c-molu radio je od 1898. do 1902. zamislivši je kao programno (autobiografsko) djelo s naslovom Sinfonia tragica – Quattro ricordi della mia vita (Tragična simfonija – Četiri uspomene iz mog života); prvi stavak dovršio je (orkestrirao) 1900. i (naknadno) naslovio Dramatska ouvertira, drugome je dao naslov Idila, trećemu Capriccio – Scherzo (oba orkestrirao 1902.) a četvrti Finale izrađen je samo u verziji za glasovir (1902., instrumentirao Z. Bradić, 1978). U bečkom razdoblju, nakon studija, unatoč teškim i nesigurnim prilikama, Bersa kao skladatelj sazrijeva u snažnu umjetničku osobnost te glazbenom dramom u tri čina Oganj (izvorno Der Eisenhammer, na njemačkom; libreto A. M. Willnera, 1905.–1907.; praizvedba u Zagrebu 11. I 1911.) doseže prvi stvaralački vrhunac. God. 1911.–1913. dovršio je treće operno djelo – komično-fantastičnu operu u tri čina Postolar od Delfta (prvotno Der Schuster von Delft, na njemački libreto A. M. Willnera i J. Wilhelma; praizvedba u Zagrebu 26. I 1914.; premijera u Beču 7. XI 1918.). Idućih godina stvara, među ostalim, danas popularnu simfonijsku pjesmu Sunčana polja (1917.–1919.), antologijsku solo-popijevku Seh duš dan (V. Nazor, 1918.), zatim impresionistička Tri pejsaža za zbor i komorni orkestar (1920.–1921.) i tim djelima obilježuje drugi stvaralački vrhunac. U Zagrebu, u trećem razdoblju života i rada, Bersa se više bavi glazbenom pedagogijom i uz to povremeno komponira: glasovirske skladbe Balada (1921.), Na žalu (1921.) i ciklus Po načinu starih "Airs de ballet" (1926.), pa simfonijsku pjesmu Sablasti (1926.), koja sa Sunčanim poljima tvori simfonijski diptih. Usporedo radi i na već ranije započetom glazbenom romanu Raskoljnikov (prema romanu Zločin i kazna F. M. Dostojevskog) kojim se s prekidima bavio dvadesetak godina (1903.–1924.) ne uspjevši ga dovršiti. Posvetivši se više profesorskom pozivu na Akademiji, Bersa je u tijeku dvaju desetljeća, najsuvremenijim glazbeno-pedagoškim metodama onoga doba, odgojio čitav niz danas uvaženih hrvatskih skladatelja – R. Matza, M. Pozajića, Z. Grgoševića, B. Kunca, B. Papandopula, M. Cipru, I. Brkanovića, J. Vrhovskoga, M. Magdalenića, Z. Bradića, S. Zlatića, N. Hercigonju, A. Švarca, J. Stahuljaka i I. Prišlina. Glazbeno obrazovan na načelima kasnoromantičkog stila, u bečkoj sredini obilježena jakim utjecajima glazbe R. Wagnera i R. Straussa, Bersa ga usvaja i na tim stilskim temeljima gradi vlastiti vrlo izrazit način. Središnje mjesto u njegovu stvaralaštvu zauzima opera Oganj, prava glazbena drama u 3 čina, s radnjom koja se razvija od veristički okrutnog zločina kao ishodišta dramskog zapleta prema melodramatskom raspletu. Glazbeni izraz djela – nagoviješten i pripravljen u prethodnim skladbama, posebice u solo-popijevkama na njemačke tekstove – temelji se na bogatoj harmonijskoj osnovici, raspjevanoj melodici i vještoj orkestraciji. Raskošnim orkestralnim bojama Bersa ostvaruje čas ustreptalo-lirske, čas dramatske zvučne efekte što u klimaksu dramske napetosti, u prizoru tonskog opisa pokretanja tvorničkog kotača, doseže vrhunac. Svoj u biti tonalan glazbeni izraz Bersa u pojedinim skladbama nastoji obogatiti prodorom u novu zvukovnost. Tako u solo-popijevci Seh duš dan (1918.) na trenutak razbija tonalitetsko jedinstvo skladbe, u Sunčanim poljima (1919.), postavljanjem duhača izvan orkestra, postiže učinak sličan današnjem stereo-zvuku, u glasovirskoj Baladi u d-molu (1921.) primjenjuje polimetričnost, u skicama Raskoljnikova (1924.) uvodi postupke kojima anticipira tzv. preparirani zvuk (npr. umetanje papira među žice harfe), u simfonijskoj pjesmi Sablasti (1926.), uz mjestimične naznake politonalitetnosti, uporabljuje mnoštvo udaraljki i posebno škrebetaljke te stroj kojim dočarava vjetar, ostvarujući učinke bliske tzv. konkretnoj glazbi. Uz takvu stilsku usmjerenost Bersa se u pojedinim solo-popijevkama nastoji izraziti u duhu hrvatskoga narodnog melosa ili općeslavenske glazbene ugođajnosti. U skladbama Zaljubljeni luđak (1902.), Robinjica (1903.), Primorska pjesmica, Jelica i Kad (1918.) glazbene karakteristike hrvatskog melosa oponašaju se izvanjskim, (formalističkim) načinom, dok je popijevka Seh duš dan zvukovno uobličenje izrazito hrvatskog idioma, što je prije Berse ostvario jedino Lisinski (ženski zbor Sva se běli opet gora, u 2. činu Porina). Sunčana polja su prožeta izrazom što izrasta iz naše sredine, ali postupno dobiva općeslavenske razmjere asocirajući na veličajnu Smetaninu zvučnu apoteozu vlastite domovine (Má vlast). Po svim tim karakteristikama Bersa predstavlja u hrvatskoj glazbenoj kulturi iznimnu glazbenu ličnost s početka drugog desetljeća XX st. Hrvatskoj glazbi toga prijelaznog razdoblja otvorio je nove izražajne mogućnosti i promičući ih svojim sveukupnim glazbeničkim djelovanjem, on se u nju – sa svim utjecajima što ih je usvojio (R. Wagner, R. Strauss, ruska Petorica, B. Smetana, impresionisti) – utkao kao začetnik i pobornik glazbene moderne ne samo unutar granica Hrvatske nego i na širem području Jugoslavije.
Lovro Županović (1983.)
© Leksikografski zavod Miroslav Krleža
© Leksikografski zavod Miroslav Krleža
JELKA
opera u 2 čina
Riječi Josipa pl. Berse
Uglazbio Blagoje pl. Bersa
LICA:
Kapetan Luka, star čovjek
Kapetan Andrija, sin mu
Petar, pomorac
Jelka, Andrijina zaručnica
Mornari
Radnici na škaru
Žene
Uglazbio Blagoje pl. Bersa
LICA:
Kapetan Luka, star čovjek
Kapetan Andrija, sin mu
Petar, pomorac
Jelka, Andrijina zaručnica
Mornari
Radnici na škaru
Žene
Sinopsis
Gruž, kraj Dubrovnika, oko 1900. godine
1. čin
Olujna noć na moru, brod ulazi u luku, a s broda se čuju mornari ("Oe! Oe! Poja! Poja!"). Čamcem se doveze i na obalu iskrca kapetan Andrija, te odmah opazi kako iz kuće njegove zaručnice Jelke izlazi Petar. Zbunjen i zloslutan prisluškuje na prozoru kuće, te se vraća do čamca mornarima koje raspušta. Sjeda na klupu mučen prizorom ("Ne daj, Bože, da istina bude!"). Bura se umirila i sviće dan. Dolazi Luka, Andrijin otac, grli ga i poziva kući da se zajedno provesele nakon godine dana Andrijinog izbivanja. On odbija, dok mu Luka koji primjećuje njegovu sjetu govori kako ga svi čekaju, uključujući i Jelku ("Al ne budi tako pokunjen!"). Andrija ga šalje da navjesti o njegovu dolasku, pa sjeda nazad na klupu. Dolazi nekoliko radnika koji idu na posao. Primijetivši među njima Petra, Andrija se skriva i šapatom ga doziva. Začuvši dozivanje Petar zbunjen zastaje, a pred njim iz zaklona izlazi Andrija. Petar prepoznaje Andriju, te ga pita kako zdravlje i kada je stigao. Andrija odgovara da je stigao noćas, a Petar ga pozdravlja jer ide na posao. Andrija se zalijeće za njim, hvata ga za ramena i očajnički zaklinje ("Zaklinjem te živim Bogom...reci meni...reci"), međutim zapne mu riječ, ušuti i ostavlja Petra, te se shrvan baci na klupu. Petar ga gleda i odmahuje rukom (kao da reče "nije me za te briga"). Radnici, mornari i žene slave završetak gradnje novog broda ("Da ga braćo porinemo u široko more!"). Kada ugledaju Andriju okupljaju se oko njega i pozdravljaju ga. On im zahvaljuje i želi otići, dok ga mornari pitaju kuda će. Andrija prokrči sebi put u gomili i nestaje. Žene obavještavaju Jelku da je Andrija došao ("Došao ti je Jelko, došao ti je dragi!"). Jelka ostaje prestravljena, dok se u daljini i dalje čuje proslava. Dolazi Petar, te razgovara sa Jelkom ("N'jesmo mu se odista nadali!"). Jelka mu govori da je samo s njim sretna, te nije znala da ljubav ima kraj kad se zaručila s Andrijom ("Al samo u oku tvome ja sam našla srcu svome nebo, sreću, raj!"). Petar ju odguruje ("Ne gubimo Jelko riječi!"), govori kako vrijeme leti i pita ju što će sada ona. Jelka je začuđena Petrovim odbacivanjem, pogotovo jer je on otac njenog još nerođenog djeteta ("Pitaš šta ću ja? Petre! Pitaš šta će majka tvoga čeda?"). Moli ga da ne dozvoli da se raj pretvori u pakao, a Petar ju ušutkava. Ona mu se pomahnitala baca oko vrata, govori kako sva leži na njegovom srcu i neka je ne ostavlja. Pada na tlo, Petar je podiže i položi na klupu ("Jelko! Moja Jelko!"), te predlaže da bježe ("Slušaj! Valja da bježimo!"), na što Jelka ustaje. Govori joj da dođe na brod kad se smrkne i da su začas daleko jer vjetar puše. Jelka ponovno zagrli Petra i pita da li će uvijek biti njen, što on potvrđuje. Grle se i zatim rastanu.
2. čin
Jelka sjedi na klupi, prilazi Luka pjevajući pomorsku pjesmu ("Ide gal'ja po moru..."). Ugledavši Jelku dolazi k njoj i pita ju zašto ne ide na škar, sve su djevojke već tamo jer će porinuti novi brod. Dolazi Andrija, ali im ne prilazi. Jelka se zahvaljuje Luki i kaže da će kasnije doći. Ugledavši Andriju u pozadini, Luka razmišlja kako su oboje zdravi, te da će se par oženiti ("Nek se uzmu, blago njima, ah to će biti sretan brak!"). Jelka pak proklinje taj dan, razmišlja kako je prošla sreća bila lažljiv san ("Rastvori se crna zemljo, nek se smrkne ovaj dan!"). Andrija straga gleda Jelku, shvaća kako je lijepa, kako je ona njegov nesuđeni raj ("Ne ostav' me Bože silni, podaj snage meni, njoj!"). Andrija se pojavljuje pred Jelkom, a ona se prepadne. Pokušavajući sakriti istinu govori Andriji kako nije znala da je došao, te da ga tek sada vidi ovako iznenada. Andrija objašnjava kako je putovao godinu dana radeći na brodu, ali uvijek sa njenom slikom pred sobom, kako će svu ušteđevinu dati njoj jer je ona njegov anđeo. Jelka prepadnuta šuti i želi pobjeći, međutim Andrija ju hvata za ruku i vidi da nema zaručnički prsten kojeg joj je dao. Shvateći da ga slutnja nije prevarila, očajan se baca na klupu. Jelka kreće prema njemu, ali on je odbija ("Nemoj k meni! Ah zašto me nije progutalo more!"). Ona klekne pred njega i moli ga za oprost, govori kako ju je nova ljubav vukla, da je on dobar i plemenit, te da ju zaboravi. Čuju se radnici kako slave novi brod, jedinu Andrijinu nadu. Jelka i dalje očajnički moli za oprost, ali Andrija je gurne na tlo i pobjegne. Vidjevši da se narod približava putem krčme na proslavu, Jelka ustaje i nestaje u gomili. U krčmi se kapetan Luka svima zahvaljuje, jer je brod vrijedio godinu dana rada i muka. Ulazi Jelka i stade tražiti Petra među ljudima, sluteći zlo. Luka upita ljude gdje je Petar ("Nema slave, ako Petar nam ne pjeva!"), te pošalje jednog da ga potraže. Svi se vesele, piju vino ("Nek nakvasim prije grlo, našim crnim Dalmatincem!") i pjevaju pomorsku pjesmu ("Sveti Vlaho od Gorice to je svetac stari"). Vraća se momak kojeg je Luka poslao, te ga upitaju gdje je Petar. Jelka sluša, a sa druge strane se pojavljuje Andrija. Ovaj počne govoriti ali zastane, na što se Jelka zaleti na njega i traži da nastavi. Momak govori kako se prije pol sata Petar odvezao brodom. Na te riječi očajna Jelka počne trčati na obalu i baca se u more. Andrija skače za njom i vraća se s Jelkom u naručju, te je položi na tlo, dok žene komentiraju ("Ko je od njih jadniji ne bih znala reć."). Andrija ustaje, ide prema obali i zaklinje se na osvetu ("Izdajico! Da si na kraj svijeta stignut će te ovaj nož!"). Vraća se umirućoj Jelki koja ga moli da to ne čini ("Andrija nemoj! Oprosti!"), te se sruši mrtva. Očajni Andrija joj prašta ("Ja ti praštam jadna ženo! Prostio tebi dobri Bog!") i klekne.
1. čin
Olujna noć na moru, brod ulazi u luku, a s broda se čuju mornari ("Oe! Oe! Poja! Poja!"). Čamcem se doveze i na obalu iskrca kapetan Andrija, te odmah opazi kako iz kuće njegove zaručnice Jelke izlazi Petar. Zbunjen i zloslutan prisluškuje na prozoru kuće, te se vraća do čamca mornarima koje raspušta. Sjeda na klupu mučen prizorom ("Ne daj, Bože, da istina bude!"). Bura se umirila i sviće dan. Dolazi Luka, Andrijin otac, grli ga i poziva kući da se zajedno provesele nakon godine dana Andrijinog izbivanja. On odbija, dok mu Luka koji primjećuje njegovu sjetu govori kako ga svi čekaju, uključujući i Jelku ("Al ne budi tako pokunjen!"). Andrija ga šalje da navjesti o njegovu dolasku, pa sjeda nazad na klupu. Dolazi nekoliko radnika koji idu na posao. Primijetivši među njima Petra, Andrija se skriva i šapatom ga doziva. Začuvši dozivanje Petar zbunjen zastaje, a pred njim iz zaklona izlazi Andrija. Petar prepoznaje Andriju, te ga pita kako zdravlje i kada je stigao. Andrija odgovara da je stigao noćas, a Petar ga pozdravlja jer ide na posao. Andrija se zalijeće za njim, hvata ga za ramena i očajnički zaklinje ("Zaklinjem te živim Bogom...reci meni...reci"), međutim zapne mu riječ, ušuti i ostavlja Petra, te se shrvan baci na klupu. Petar ga gleda i odmahuje rukom (kao da reče "nije me za te briga"). Radnici, mornari i žene slave završetak gradnje novog broda ("Da ga braćo porinemo u široko more!"). Kada ugledaju Andriju okupljaju se oko njega i pozdravljaju ga. On im zahvaljuje i želi otići, dok ga mornari pitaju kuda će. Andrija prokrči sebi put u gomili i nestaje. Žene obavještavaju Jelku da je Andrija došao ("Došao ti je Jelko, došao ti je dragi!"). Jelka ostaje prestravljena, dok se u daljini i dalje čuje proslava. Dolazi Petar, te razgovara sa Jelkom ("N'jesmo mu se odista nadali!"). Jelka mu govori da je samo s njim sretna, te nije znala da ljubav ima kraj kad se zaručila s Andrijom ("Al samo u oku tvome ja sam našla srcu svome nebo, sreću, raj!"). Petar ju odguruje ("Ne gubimo Jelko riječi!"), govori kako vrijeme leti i pita ju što će sada ona. Jelka je začuđena Petrovim odbacivanjem, pogotovo jer je on otac njenog još nerođenog djeteta ("Pitaš šta ću ja? Petre! Pitaš šta će majka tvoga čeda?"). Moli ga da ne dozvoli da se raj pretvori u pakao, a Petar ju ušutkava. Ona mu se pomahnitala baca oko vrata, govori kako sva leži na njegovom srcu i neka je ne ostavlja. Pada na tlo, Petar je podiže i položi na klupu ("Jelko! Moja Jelko!"), te predlaže da bježe ("Slušaj! Valja da bježimo!"), na što Jelka ustaje. Govori joj da dođe na brod kad se smrkne i da su začas daleko jer vjetar puše. Jelka ponovno zagrli Petra i pita da li će uvijek biti njen, što on potvrđuje. Grle se i zatim rastanu.
2. čin
Jelka sjedi na klupi, prilazi Luka pjevajući pomorsku pjesmu ("Ide gal'ja po moru..."). Ugledavši Jelku dolazi k njoj i pita ju zašto ne ide na škar, sve su djevojke već tamo jer će porinuti novi brod. Dolazi Andrija, ali im ne prilazi. Jelka se zahvaljuje Luki i kaže da će kasnije doći. Ugledavši Andriju u pozadini, Luka razmišlja kako su oboje zdravi, te da će se par oženiti ("Nek se uzmu, blago njima, ah to će biti sretan brak!"). Jelka pak proklinje taj dan, razmišlja kako je prošla sreća bila lažljiv san ("Rastvori se crna zemljo, nek se smrkne ovaj dan!"). Andrija straga gleda Jelku, shvaća kako je lijepa, kako je ona njegov nesuđeni raj ("Ne ostav' me Bože silni, podaj snage meni, njoj!"). Andrija se pojavljuje pred Jelkom, a ona se prepadne. Pokušavajući sakriti istinu govori Andriji kako nije znala da je došao, te da ga tek sada vidi ovako iznenada. Andrija objašnjava kako je putovao godinu dana radeći na brodu, ali uvijek sa njenom slikom pred sobom, kako će svu ušteđevinu dati njoj jer je ona njegov anđeo. Jelka prepadnuta šuti i želi pobjeći, međutim Andrija ju hvata za ruku i vidi da nema zaručnički prsten kojeg joj je dao. Shvateći da ga slutnja nije prevarila, očajan se baca na klupu. Jelka kreće prema njemu, ali on je odbija ("Nemoj k meni! Ah zašto me nije progutalo more!"). Ona klekne pred njega i moli ga za oprost, govori kako ju je nova ljubav vukla, da je on dobar i plemenit, te da ju zaboravi. Čuju se radnici kako slave novi brod, jedinu Andrijinu nadu. Jelka i dalje očajnički moli za oprost, ali Andrija je gurne na tlo i pobjegne. Vidjevši da se narod približava putem krčme na proslavu, Jelka ustaje i nestaje u gomili. U krčmi se kapetan Luka svima zahvaljuje, jer je brod vrijedio godinu dana rada i muka. Ulazi Jelka i stade tražiti Petra među ljudima, sluteći zlo. Luka upita ljude gdje je Petar ("Nema slave, ako Petar nam ne pjeva!"), te pošalje jednog da ga potraže. Svi se vesele, piju vino ("Nek nakvasim prije grlo, našim crnim Dalmatincem!") i pjevaju pomorsku pjesmu ("Sveti Vlaho od Gorice to je svetac stari"). Vraća se momak kojeg je Luka poslao, te ga upitaju gdje je Petar. Jelka sluša, a sa druge strane se pojavljuje Andrija. Ovaj počne govoriti ali zastane, na što se Jelka zaleti na njega i traži da nastavi. Momak govori kako se prije pol sata Petar odvezao brodom. Na te riječi očajna Jelka počne trčati na obalu i baca se u more. Andrija skače za njom i vraća se s Jelkom u naručju, te je položi na tlo, dok žene komentiraju ("Ko je od njih jadniji ne bih znala reć."). Andrija ustaje, ide prema obali i zaklinje se na osvetu ("Izdajico! Da si na kraj svijeta stignut će te ovaj nož!"). Vraća se umirućoj Jelki koja ga moli da to ne čini ("Andrija nemoj! Oprosti!"), te se sruši mrtva. Očajni Andrija joj prašta ("Ja ti praštam jadna ženo! Prostio tebi dobri Bog!") i klekne.